Stjepan Tresk rođen je 14. siječnja 1948. godine u Ivanovcu kod Osijeka. Osnovnu i srednju školu završava u Osijeku, gdje pohađa i Pedagoški fakultet na osječkom sveučilištu. U mladosti bavio se sportom, a najviše je volio nogomet. O tome prisjetila se njegova kćerka Tatjana.
„Tata je obožavao nogomet, igrao je i trenirao u Ivanovcu. Sjećam se da je u to vrijeme tata obožavao nogometaša Velimira Zajca. Koliko ga je obožavao govori i činjenica da je mom bratu dao ime Velimir. Jednostavno, živio je za taj nogomet. – prisjećala se Tatjana.
Nakon završetka školovanja za učitelja razredne nastave, dobiva prvi posao u okolici Drniša, da bi ga životni put nakon toga najprije doveo u Balince i Četekovac, gdje je živio, zatim u Mikleuš, u nekadašnju OŠ Nikola Tesla.
„Jako je volio svoj posao, volio je podučavati, s guštom i smiješkom odlazio je na posao i stvarno mu se vidjelo na licu da je uživao. Čak se u slobodno vrijeme, kada bi ga pronašao, bavio hobijem. Volio je skupljati markice i zaista je imao masu toga.“ – prisjećala se Tatjana svoga oca Stjepana.
Kao osoba, u privatnom i poslovnom životu bio je veoma humorističan, volio je pričati šaljive priče i nasmijavati sve oko sebe, marljiva osoba spremna pomoći drugima, međutim, vihor političkih promjena nagovijestio je zlo koje će se nadviti nad Mikleušom i okolnim mjestima. Upravo to zlo promijenit će Stjepanovu osobnost. Početak Domovinskog rata zatekao je Stjepana u Mikleušu.
„Sjećam se, kad je sve to započinjalo, tata se jednostavno promijenio. On je svaki dan proživljavao s grčem i u nekakvom strahu. Sjećam se da se strašno bojao i da je zaista bio jako uplašen, no tog kobnog dana ipak je s prijateljima odlučio otići do Čojluga, gdje smo imali imanje. Tad se još skidala ljetina s polja i na poziv prijatelja otišao je u Čojlug gdje je i nastradao.“ – s gorčinom je govorila Tatjana.
Stjepan Tresk poginuo je 24. listopada 1991. godine od granate ispaljene iz sela Krasković u 43. godini života. Iza sebe ostavio je suprugu i dvoje djece
„To je bilo prestrašno. Mamina sestra, moja tetka, javila nam je da je tata poginuo. Mama je bila u šoku i znam da nekoliko dana uopće nije ni riječi prozborila. Znam da na sahrani nismo bili brat i ja jer su se svi bojali da će Srbi početi granatirati mjesto. Sjećam se jedino da je oko groblja bilo puno vojske i da je bilo organizirano osiguranje.“ – prisjećala se Tatjana tih kobnih dana.
„Sjećanje na oca i dalje je tu. Njegova ljubav prema nogometu, humor, ljubav prema poslu, ali najviše, naše zajedničko gledanje utakmica. To je ono kako ga pamtim i tako ću ga pamtiti do kraja.“